Modeli nastanka najčešćih prometnih nezgoda

Iako su prometne nezgode, statistički gledano, rijetki događaji, odnosno u ukupnom prometnom sustavu predstavljaju iznimku, narušavanje kohezije i sigurnosti prometnog sustava, neovisno o tome, moramo ih biti sposobni predvidjeti i pravilno reagirati u slučaju apstraktne/konkretne opasnosti.

Nadalje, moramo eliminirati (ili svesti na minimum) sve čimbenike koji pridonose nastanku prometnih nezgoda, a posljedica su naših 'postupaka' (tzv. "subjektivni činioci" - npr., vozačko iskustvo, opijenost, psiho-fizičko stanje, kontrolna logika, vještina vožnje, informiranost/obrazovanje...).

Nekoliko je najčešćih vrsta prometnih nezgoda u kojima sudjeluju motociklisti. Svaku od njih potrebno je analizirati te savladati tehnike izbjegavajućih manevara, kako bismo ubuduće mogli predvidjeti pogrešna i potencijalno opasna ponašanja ostalih sudionika u prometu te izbjeći njihove posljedice.

O tome će u daljnjem tekstu biti više riječi.

1. MODEL - Oduzimanje prednosti prolaska od ostalih sudionika u prometu

Svima je jasno, nadam se, o čemu se ovdje radi. Oduzimanje prednosti prolaska najčešće je pogrešno ponašanje ostalih sudionika u prometu. Nezgoda nastala na ovaj način, u pravilu, završava teškim tjelesnim ozljedama, invaliditetom ili smrću motociklista. Potrebno je naglasiti kako pod ovim smatramo sve načine presijecanja pravca kretanja, a ne nužno samo one "zakonom propisane" kao takve.

Do oduzimanja prednosti prolaska može doći bilo gdje i u bilo koje vrijeme, a najčešće će se dogoditi upravo na najnezgodnijem mjestu i u najnezgodnije vrijeme.

Naime, kada ste naizgled sigurni kako vas određeni vozač vidi i kako zaista "nema gdje skrenuti", on učini upravo suprotno - iz krajnje zanimljivih razloga. Primjerice, odluči prijeći preko dvije trake i ući na parkiralište u suprotnom smjeru, ili pak, odjednom odluči kako mu je dosta čekanja u koloni te hladnokrvno izađe iz nje, nastavljajući vožnju u suprotnom pravcu. Prolazak kroz crveno svjetlo također nije rijetkost. Stoga, na to uvijek moramo obratiti pozornost i biti spremni na reakciju.

Na sljedećoj slici, prikazan je primjer moguće prometne nezgode zbog oduzimanja prednosti prolaska i moguće izbjegavajuće putanje, koje pretpostavljaju da je vozač prešao kritičnu točku i da ga nije moguće zaobići drugačije, a samo kočenje ne bi rezultiralo izbjegavanjem kolizije.

1

2


Na drugoj su slici prikazani najčešći načini oduzimanja prednosti prolaska/presijecanja pravca kretanja na primjeru "petlje".

Crvene strelice prikazuju smjer kretanja automobila ili drugog vozila koje oduzima prednost prolaska/presijeca pravac kretanja. Plave strelice prikazuju smjer kretanja motocikla, a crne, isprekidane, strelice prikazuju moguću izbjegavajuću putanju motocikla.

Sve prikazane situacije odnose se na slučaj u kojem je do presijecanja pravca kretanja došlo kada su vozač motocikla i drugog vozila bili na relativno kratkoj međusobnoj udaljenosti te samo intenzivno kočenje ne bi omogućilo izbjegavanje kolizije dvaju vozila.

U takvim je situacijama bitno predvidjeti pravac kretanja drugog vozila. Najvažnije je zaobići vozilo u pravcu suprotnom od njegovog smjera kretanja.

Primjerice, ukoliko nam je vozilo presjeklo putanju skretanjem u njegovu lijevu/našu desnu stranu, zaobilazimo ga, ukoliko je moguće, s njegove desne/naše lijeve strane. Zašto? Nakon što nam određeni vozač oduzme prednost, ostaju mu samo dvije mogućnosti - nastaviti kretanje u smjeru ili zaustaviti vozilo. Dakle, opravdano je zaključiti kako se vozač neće/ne može vratiti unatrag te je jedina sigurna putanja zaobilaženja vozila, zaobilaženje "iza" vozila. Ukoliko vozač zaustavi vozilo, otvara nam se i mogućnost zaobilaženja vozila s druge strane, "ispred" vozila. Takvo zaobilaženje treba izbjegavati i koristiti jedino ukoliko nemamo drugih mogućnosti (primjerice, situacije A) i E) na slici, odnosno ukoliko vozilo ima prostora (i namjere) za povratak (primjerice, u slučaju presijecanja pravca kretanja prilikom pretjecanja trećeg vozila u skretanju).

S kočenjem treba završiti neposredno prije promjene pravca kretanja. Nagla promjena smjera vrši se pomoću obrnutog upravljanja - nikada prebacivanjem težišta (radi potrebne brzine izvođenja manevra).

Nikada ne smijemo gledati u prepreku (vozilo), već u onaj mali dio prostora koji nam je "ostavljen" za izbjegavanje. Ljudska je tendencija kretanja u smjeru gledanja. Gledajte u prepreku i u njoj ćete završiti! Pogled treba, "najbliže", usmjeriti u krajnji/rubni dio prepreka, primjerice u branik vozila.

Ukoliko vam putanju presiječe manja životinja, a zaobilaženje bi bilo opasno/teško izvedivo, prebacite težinu na stražnji kraj motocikla, otvorite gas i nastavite. Ukoliko ste uvježbani(ji), povucite na tren polugu spojke. Nakon što s prednjim kotačem prijeđete preko životinjice, prebacite težinu na prednji kraj pomicanjem težišta.

Da nas ne shvatite krivo, veliki smo ljubitelji životinja, ali njihove su kretnje (osobito mačaka) zaista nepredvidive te ih je gotovo nemoguće sigurno zaobići. Na opisani ćete način vjerojatno proći bez posljedica.

Za svaku situaciju uvijek moramo imati "spremne" izbjegavajuće putanje, što od nas zahtijeva konstantno praćenje situacije, predviđanje pravaca kretanja/ponašanja sudionika u prometu i "misaono konstruiranje" izbjegavajućih manevara/putanja.

2. MODEL - Nalet na vozilo (ispred)

Vozilo ispred nas često započinje iznenadno i snažno kočiti, a zna i stati, što vrlo lako može, ukoliko ne održavamo dovoljan razmak, rezultirati kolizijom. Razlozi koji to uzrokuju mogu biti razni, od naglog istrčavanja pješaka ili kočenja trećeg vozila pa do ulja ili rupa na cesti i tsl. Dešava se i da se vozači zaustave 'na zeleno' jer su se jednostavno 'zamislili'.

Kako bismo to izbjegli, potrebno je uvijek održavati dovoljan razmak i pratiti ponašanje vozača.

Koliki je razmak dovoljan?

Dovoljan je razmak od jedne sekunde (ukoliko su uvjeti loši/ji, min. 2 sek.), neovisno što teorija uglavnom govori o minimalnih 2 sekunde (reakcija motociklista u pravilu je brža od vozača automobila). Da biste, prostorno, odredili razmak od jedne sekunde, u vožnji pogledajte u neku fiksnu, bočnu, točku ispred vas (može i zamišljenu). Nakon što vozilo ispred vas dođe u liniju s tom točkom, izgovorite "tisuću i jedan". Ukoliko ste to "normalnom brzinom" govora uspjeli izgovoriti, a da niste prešli fiksnu točku, održavate dovoljan razmak. Nakon nekog vremena, razviti ćete sposobnost isključivo vizualne procjene potrebnog razmaka, specifičnog za pojedine brzine kretanja.

Osobito je opasno ukoliko vozilo ispred vas, pri snažnom kočenju, izgubi bočnu stabilnost te se počne "zanašati". Tada morate zaobići vozilo u smjeru suprotnom od smjera zanošenja. Ukoliko se vozilo zanosi "cik-cak", zaobiđite ga s one strane u kojoj je zanošenje manje izraženo ili duže traje (uvijek je u jednu stranu slabije/duže). Naravno, ukoliko vam situacija dozvoljava odabir strane/smjera. To, razumljivo, neće uvijek biti moguće.




Kao i u prethodnom slučaju, ne smijete kočiti prilikom promjene pravca kretanja, osim ukoliko posjedujete motocikl sa sustavom protiv blokiranja kotača pri kočenju. Kad god je to moguće sigurno učiniti - iako bi se vi, uz intenzivno kočenje, mogli zaustaviti - zaobiđite vozilo, jer vi ste na motociklu a iza vas je, vrlo vjerojatno, automobil(ist) koji se ne može toliko brzo zaustaviti te postoji mogućnost da se nađete u "sendviču" - a to je gotovo najgore što vam se, kao motociklistu, može dogoditi.

3. MODEL - Izlijetanje s ceste

Do izlijetanja s ceste u osnovi dolazi iz tri razloga:

- Zbog brzine neprilagođene uvjetima na cesti
- Zbog brzine neprilagođene vlastitim mogućnostima/mogućnostima motocikla
- Zbog "tehničke" pogreške ili pogreške ostalih sudionika u prometu

Neiskusni se motociklisti, nakon ulaska u zavoj "prevelikom" brzinom, najčešće uplaše kada vide kako im "ponestaje" ceste te, nesvjesni mogućnosti nagiba motocikla, izlete iz zavoja, umjesto da motocikl, uz eventualnu korekciju gasa/kočnice, polegnu još jače i nastave vožnju.

Nadalje, nerijetko krivo procijene zavoj i odaberu "nemoguću" putanju, što je osobito izraženo kod nepreglednih zavoja "zatvorenog" tipa. O tome će biti više riječi u drugim tekstovima.

Naime, u trenutcima kada motocikl treba polegnuti do ekstremnih nagiba, neiskusni vozač (pod)svjesno misli kako će pasti s motocikla, spusti li ga još malo te niti ne pomišlja na tu opciju. Zato je potrebno izvoditi vježbe na poligonu, koje ćemo uskoro objaviti, granice motocikla u nagibu spoznati na pisti/zatvorenoj voznoj povrsini, a vožnju prije svega prilagoditi vlastitim mogućnostima pa tek potom mogućnostima motocikla (riječ je o početnicima, odnosno relativno neiskusnim vozačima). Rijedak je slučaj da su naše mogućnosti veće od mogućnosti kvalitetnog motocikla.

Za "prvu pomoć", kako biste odredili hoće li se "slijepi" zavoj nakon vidljivog dijela zatvarati ili ne, odnosno od vas zahtijevati jače naginjanje motocikla ili ne, poslužite se sljedećom tehnikom; Pogledajte zavoj u koji ćete ući u krajnjoj točki, koja spaja podlogu i okolinu (točka u kojoj se spajaju bočna i prednja okolina, dakle, točka nakon koje više ne vidite cestu/zavoj) i pratite hoće li se vašim približavanjem toj točki vidjeti sve više i više ceste/zavoja (zavoj će se otvarati i/ili se neće zatvarati i ne treba povećavati nagib ako je putanja dobro izabrana) ili ćete se samo više i više približavati a zavoj će biti vidljiv točno onoliko koliko je bio u početku (zavoj se zatvara, treba smanjiti brzinu i/ili povećati nagib).

Naravno, ukoliko pada kiša ili je osobito hladno/sklizavo, vožnju, kao i uvijek, treba prilagoditi podlozi. Gotovo upola smanjite brzinu, no nemojte se bojati kiše i hladnoće, hvatljivosti još uvijek ima dovoljno za sigurnu vožnju.

Vježbajte, predviđajte postupke drugih sudionika u prometu, u glavi konstanto pronalazite načine izbjegavanja, držite dovoljan razmak i prilagodite vožnju uvjetima na podlozi.

Ukratko, ponašajte se kao da će svi sudionici učiniti neočekivano. U mnogo slučajeva, to će uistinu i učiniti. Preduhitrite ih!